Ideja Evropskog ujedinjenja je stara, svoje korene vuče još u vremenima
daleko pre Drugog svetskog rata. Ozbiljne, realne i miroljubive ideje o tešnjoj
saradnji evropskih zemalja, oslobođene hegemonističkih želja, nastale
su nakon bolnih i stravičnih Francusko - pruskih ratova 1870. godine i
Prvog svetskog rata 1914-1918. Vekovima razjedinjen "stari
kontinent", poprište velikih svetskih sukoba i ratova bio je pogodno
tle za istinske akcije i napore za evropsko ujedinjenje. Nakon završenog
Prvog svetskog rata, a po ugledu na stvaranje u uspešno funkcionisanje
SAD, osnivač panevropskog pokreta, Austrijanac Kalergi predložio je
1923. godine obrazovanje Sjedinjenih Evropskih Država. Šest godina
kasnije, 1929. godine, francuski ministar spoljnih poslova Aristide Briand
zajedno sa nemačkim ministrom Gustavom Stressmannom na zasedanju skupštine
Lige naroda u Ženevi predložio je stvaranje Evropske Unije kojom se
predviđa bliža saradnja evropskih država uz njihov neosporan
suverenitet. Trebalo je da Evropa još jedanput bude razorena, na ivici
ekonomske propasti ne samo kod pobeđenih država, već i kod pobednika,
da bi ideje o ujedinjenju ponovo oživele.
U okviru brojnih zalaganja za stvaranje ujedinjene Evrope, značajan je
govor tadašnjeg britanskog premijera Winstona Churchilla održanog
septembra meseca 1946. godine u Cirihu, gde poziva države kontinentalne
Evrope na stvaranje Ujedinjenih evropskih država. Po Churchillovom mišljenju,
osnovna pretpostavka ujedinjene Evrope je bila francusko-nemačka
saradnja.
Stvaranje i postepeni razvoj EU mogu biti prikazani isticanjem
najvažnijih datuma:
18. April 1951. godine
Šest evropskih država - Zapadna Nemačka, Francuska, Italija,
Belgija, Holandija i Luksemburg potpisuju Pariski sporazum kojim je
osnovana Evropska zajednica za ugalj i čelik (ECSC). Naime, francuski
ministar spoljnih poslova Robert Schuman i poznati francuski ekonomist
Jean Monnet, još 1950. donose tzv. Schumanov plan o osnivanju ECSC
tj, stavljanje celokupne francuske i nemačke proizvodnje uglja i čelika
pod zajedničku upravu, stim što je organizacija bila otvorena i za
druge evropske države. Schumanov plan je kodifikovan u Parizu, a
stupa na snagu 10. Avgusta 1952. godine.
25. Mart 1957. godine
Šest zemalja u Rimu potpisuje tzv. Rimske ugovore o osnivanju
Evropske ekonomske zajednice (EEC). Istovremeno je zaključen ugovor o
osnivanju Zajednice za atomsku energiju. Rimski ugovori su predviđali
ukidanje carinskih i drugih barijera i stvaranje zajedničkog tržišta,
slobodno kretanje ljudi, roba i usluga, stvaranje jedinstvenog tržišta
i pridruživanje Zajednici kolonija i zavisnih područja kojima
upravljaju države članice.
30. Jul 1961. godine
Primena zajedničke agrarne politike
1967. godine
EEC, ECSC i Euratom su integrisani, te je stvorena organizaciona i
administrativna celina, a što je omogućilo stvaranje zajedničkih
institucija
1. Juli 1968. godine
Šest zemalja članica ukidaju međusobno trgovačke barijere i
usvajaju zajedničku carinsku tarifnu politiku za robu koja stiže van
EU
1. Januar 1973.
Šestorica postaje Devetorica, naime, Britanija, Danska i Irska
postaju punopravni članovi EU. Noreška je ostala van Unije, jer je
na referendumu 53,5% glasača glasalo protiv.
13. Mart 1979. godine
Na snagu stupa Evropski monetarni sistem (EMS) u okviru koga je
usvojeno da se međusobni obračuni vrše u zajedničkoj jedinici
nazvanoj ECU.
1. Januar 1981. godine
Grčka postaje deseti član.
1. Januar 1986. godine
Španija i Portugalija postaju članovi EZ.
1. Januar 1987. godine
Na snagu stupa Jedinstveni evropski akt koji promoviše projekat
Evropa 92. JEA predstavlja značajnu dopunu osnivačkih aktova EU u
vidu amandmana, a već u preambuli dokumenta se ističe osnovni cilj,
stvaranje Evropske Unije
7. Februar 1992. godine
Na Samitu u Maastrichtu potpisuje Ugovor o Evropskoj Uniji sa zadatkom
da olakša razvitak ekonomske i monetarne kao i političke unije.
Januar 1993. godine
Sporazum iz Maastrichta stupa na snagu.
Januar 1994. godine
Osnivanje Evropskog monetarnog instituta (EMI) kao prethodnika
Evropske centralne banke ali sa daleko manje kompetencija nego što će
imati Centralna banka.
1. Januar 1995. godine
Četvrto proširenje EU kada su joj se priključile još tri zemlje:
Austrija, Švedska i Finska. U Norveškoj je opet na referendumu većina
glasala protiv pristupanja EU.
25. Mart 1995. godine
Na snagu stupa Schengenski sporazum o otvorenim granicama, ukidaju se
granične kontrole između zemalja koje su potpisale sporazum i povećava
se saradnja između policije i sudova
13. Decembar 1997. godine
EU započinje proces za proširenje članstva u koje treba da bude
uključeno 10 zemalja istočne evrope i Kipar
25. Mart 1998. godine
Evropska Komisija formalno preporučuje 11 zemalja za ulazak u EMU i učestvovnje
u stvaranju Eura. To su: Nemačka, Francuska, Austrija, Belgija,
Finska, Irska, Italija, Luksemburg, Holandija, Portugalija i Španija.
1. Januar 1999. godine
Centralnu monetarnu vlast preuzima Evropska centralna banka (ECB) sa
sedištem u Frankfurtu.
4. Januar 1999. godine
Euro važi kao obračunska jedinica 11 zemalja članica EMU. Iz
upotrebe nestaje ECU.
2. Januar 2001. godine
Grčka postaje dvanaesti član evrozone
1. Januar 2002. godine
Euro postaje zakonsko sredstvo plaćanja.
28. februar 2002. godine
Evro postaje jedinstvena valuta u dvanaest zemalja članica evrozone
1. Februar 2003. godine
Ugovor iz Nice stupa na snagu
1.maj 2004. godine
Najveće proširenje u istoriji Evropske unije 10 novih zemalja ulaze
u evropsku zajednicu naroda - Kipar, Češka Republika, Estonija, Mađarska,
Litvanija, Letonija, Malta, Poljska, Slovačka Republika i Slovenija.